- HR
1. INFO PLOČA
U atraktivnoj prirodi doline rijeke Kupe krije se bogatstvo sadržaja za sve ljubitelje prirode, ali i sve one koji vole aktivan odmor, šetnje i edukativne izlete . Šetnica Riblje – Lesci smještena je uz sam tok rijeke Kupe, duga je 2,6 km , prilagođena nordijskom hodanju te dostupna svim dobnim uzrastima i generacijama. Visoka vegetacija šumskog karaktera u kombinaciji s osvježavajućom temperaturom vode pogodnom za kupanje, u vrijeme toplih ljetnih mjeseci, ovu šetnicu pretvaraju u pravu oazu za osvježenje. Šetnja vodi do krajnje točke – pokupskog sela Lesci gdje se nalazi šljunčana plaža i biserni slap. Uvjereni smo, oduševit će vas ljepota smaragdne rijeke dok udišete čisti zrak u srcu netaknute prirode.Duž staze postavljena je turistička i ekološka infrastruktura determinirana kulturnom i prirodnom baštinom područja. Ona posjetiteljima pruža mogućnost odmora i informiranja. Zanimljiv dio predstavlja montažno-demontažni objekt s uzdignutim otvorenim podestom promatračnice u samoj blizini Kupe namijenjen edukaciji , cjelodnevnom boravku , relaksaciji , promatranju vodotoka te flore i faune locusa. Objekt je dio projekta „Carnivora Dinarica“ Interreg Slovenija – Hrvatska kojem je jedan od ciljeva učinkovitije prekogranično upravljanje populacijama velikih zvijeri – risom, vukom i medvjedom, koje žive u Hrvatskoj i Sloveniji. Projekt ima i vrlo važan cilj, a to je očuvanje te stvaranje boljih uvjeta za suživot s ljudima triju navedenih vrsta.
„Stari slap“ - Ovaj dio puta, koji je sada proširen i uređen, nekada je bio dio takozvane „kopitnice“, puta koji je izgrađen u sklopu projekta kanaliziranja Kupe i pretvaranja u plovnu rijeku. Izgradnja je započela 1796. godine. Radovi su trajali nekoliko godina , no od projekta gradnje plovnog kanala odustalo se 1802. godine jer je zahtijevao značajna i nažalost nedostižna financijska sredstva. Tada je odlučeno da se Karlovac i Rijeka spoje cestovnim putem. To je ubrzo i napravljeno izgradnjom moderne Lujzinske ceste, popularne Lujzijane. Na sreću, iako je projekt propao, izgrađeno je oko 30 kilometara puta uz Kupu i to nešto niže od sela Kupa pa sve do Severina na Kupi, odnosno Riblja. Takav put postao je žila kucavica za sva naselja u dolini Kupe kroz koja je prolazio. Lokacija se zove Stari slap i nekada je ovdje, oko 200 metara niže, postojao slap s mlinom. Odavno je napušten i o njemu nema pisanih tragova. Uzvodno od ovog mjesta, šestotinjak metara prema nekadašnjem selu Lesci nalazi se slap i ostaci mlina. Mlin je imao više suvlasnika, a zadnji je prestao raditi 1964. godine.
Selo Lesci - selo je nenaseljeno od 1965.godine, a kao naselje je prepoznatljivo od 1869. godine pod imenom Breg. U selu su živjele četiri obitelji uglavnom zahvaljujući bavljenjem poljoprivredom i ribarstvom. Izvor prihoda bio je i mlin koji je radio za potrebe ljudi iz okolnih mjesta. U naselju nije bilo struje, vodovoda, a niti asfaltiranog puta . Poznati hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić, rodom iz susjednog Lukovodola , u svojoj zbirci Ognji i rože pisanoj gorskokotarskim kajkavskim narječjem, spominje izvjesnog Petra, harmonikaša iz Lesca. Velik dio pjesničkog opusa Ivana Gorana Kovačića zapravo je poetski dokument o životu i sudbini seljačkog čovjeka iz Goranova zavičaja kojim je on istinski bio impresioniran.
2. INFO PLOČA
SIVI VUK
Vuk (Canis lupus) najveći je pripadnik porodice pasa i drugi najveći grabežljivac u Dinaridskim planinama. Dug je od 100 do 120 cm, a u grebenu je visok od 45 do 75 cm. Mužjaci su i za trećinu veći od ženki.
Odrasli vuk teži od 30 do 45 kg. Ima duge noge te je brz i izdržljiv trkač. Prednje šape imaju po pet prstiju, dok stražnje imaju po četiri, sa snažnim pandžama koje se ne mogu uvući. Ima velike očnjake kojima grabi i ubija plijen. Za razliku od psa, vuk ima crnu prugu na podlakticama dugu otprilike 10 cm i široku otprilike 2 cm.
Životni vijek vuka u zatočeništvu je najmanje 16 godina.
Vuk je fleksibilan i prilagodljiv grabežljivac. Hrani se gotovo isključivo mesom, kostima i drugim dijelovima tijela životinja koje lovi. Uglavnom lovi srne, jelene i divlje svinje, a prehranu može upotpuniti strvinama, malim kralješnjacima, beskralješnjacima, pa čak i biljkama. Vukovi imaju izvrsno razvijena osjetila njuha i sluha zahvaljujući kojima slijede i pronalaze svoj plijen. U potrazi za hranom čopor vukova može odjednom prijeći 40-70 km. Veličina prijeđenog teritorija ovisi o kvaliteti tog prostora, odnosno gustoći plijena. Ako vukovi obitavaju u stočarskom kraju tada domaće životinje poput ovaca i manje krupne stoke čine gotovo 84% njihove ukupne prehrane što je vrlo čest slučaj u Dalmaciji, za razliku od Gorskog kotara gdje divljač sa 77% udjela čini glavni plijen vuka. Odraslom je vuku potrebno 3-5 kg mesa dnevno što znači da za vrijeme jednog hranjenja mogu pojesti i do petine svoje težine. Vukovi obično love u čoporu, iako ponekad love i samostalno. Kada love u čoporu, plijen iscrpljuju trčanjem, dostižući brzinu od 56 do 64 km/h. Poznato je da vukovi traže slabije, starije i bolesne jedinke koje mogu lakše uhvatiti. Time održavaju „zdravlje“ populacije plijena i općenito cijelog ekosustava.
Vukovi imaju snažan osjećaj za obitelj, par koji se pari ostaje najčešće povezan doživotno. Jaka dominacija alfa-ženke ovih predatora onemogućava parenje u srodstvu čime se regulira veličina populacije. Vukovi se pare jednom godišnje, u razdoblju od sredine siječnja do sredine ožujka, ovisno o klimi određenog područja. Ženka nakon dva mjeseca skotnosti donosi u skrivenom brlogu 4-7 vučića koji se kote slijepi i prekriveni kratkim, tamnim krznom. U Hrvatskoj i Sloveniji većina legla okoti se u travnju. Vučići sišu do dobi od šest do osam mjeseci. Progledaju 10 do 14 dana nakon okota, a u dobi od 4 do 14 tjedana počinju izlaziti iz brloga. Mladunci tijekom proljeća i ljeta odrastaju na okupljalištu čopora. Ako se brlog ne uznemirava, vukovi se njime koriste i više godina uzastopno. Mjesto na kojemu se nalaze vučići tijekom odrastanja i na koje se odrasli vukovi iz čopora svakodnevno vraćaju zove se okupljalište. Štenad može tijekom ljeta biti i više puta premještena s jednog okupljališta na drugo. Do prve zime vučići već postižu veličinu odraslog vuka i tada počinju putovati s čoporom. Spolnu zrelost postižu u dobi od 22 mjeseca, nakon čega mogu i napustiti svoj čopor. Nemogućnost parenja i nedostatak hrane tjera podčinjene vukove na napuštanje roditeljskog čopora i njegova teritorija. To se najčešće događa u drugoj i trećoj godini života mladih vukova. U potrazi za novim staništem i partnerom , vukovi odlaze u njima nepoznate predjele, što se naziva disperzija. Vukovi su izrazito teritorijalni; prostor na kojem žive obilježavaju urinom, izmetom, grebanjem po tlu i zavijanjem. Braneći prostor od drugih vukova, osiguravaju si plijen. Strani vuk može ući u teritorij čopora, no ako ga čopor otkrije, gotovo redovito će ga ubiti, a katkad i pojesti. Isto se može dogoditi i psu ako uđe u teritorij vukova, jer i njega doživljavaju kao uljeza. Ako je vuk u disperziji uspio pronaći prostor bez stranih vukova a s dovoljno plijena, i ako je u isti prostor došao najmanje jedan mladi vuk suprotnog spola a da s njim nije u srodstvu, tada su ispunjeni svi uvjeti za stvaranje novog čopora. Budući da se zbliže te međusobno socijaliziraju, novi par vukova počinje intenzivno obilježavati svoj novi prostor, iduće zime se pare, a u proljeće odgajaju prvo leglo.
SMEĐI MEDVJED
Smeđi medvjed (Ursus arctos) sisavac je iz reda zvijeri (Carnivora), porodice medvjeda (Ursidae), roda medvjed (Ursus). Danas u svijetu živi osam vrsta iz porodice medvjeda; smeđi medvjed, bijeli ili polarni, američki crni medvjed, azijski crni medvjed, sunčasti medvjed, očalasti medvjed ,usnati medvjed i veliki panda. Svi su se razvili od zajedničkog predatorskog pretka Miacida prije oko 25 milijuna godina.
Smeđi medvjed najveća je europska zvijer, a u Republici Hrvatskoj njih oko 1000, dio su šire dinarsko-pindske populacije. U Hrvatskoj odrasle ženke imaju prosječno 120 kilograma, a mužjaci 210 kg dok odrasli smeđi medvjed u Gorskom kotaru može dosegnuti masu i od 350 kg.
Prehrana
Iako zubalo medvjeda ima sva obilježja zvijeri (karakteristične sjekutiće, očnjake i derače), medvjedi su svejedi, uglavnom biljojedi što se vidi i po ravnim kutnjacima kojima drobi sjemenke i ostale dijelove biljaka. Medvjed se hrani raznoliko. U proljeće i ljeto pase travu, zeljaste biljke i plodove, a u jesen traži plodove bukve i hrasta bogate masnoćama i proteinima. Uz mjesta hranjenja često su smješteni njihovi dnevni ležajevi pa treba biti oprezan kad idemo u berbu bobica. Medvjed jede i životinje uglavnom ličinke beskralježnjaka poput mrava i osa. Katkad lovi mladunče jelena ili srne, ubija ih udarcem vrlo snažne šape i potom ugrizom za vrat ili rame. Razbija ptičje gnijezdo, trule panjeve, mravinjake i pčelinje košnice, hvata insekte. Preteča njegovog imena je „med-jed“, iako kada napada pčelinje košnice zanimljivo je da zapravo više od meda želi okusiti ličinke pčela u saću. Ne preže se hraniti i strvinama odnosno ostacima vučjeg ili risjeg plijena. Upravo je dobar njuh ono što medvjedu omogućava pronaći npr. ostatke srne koju je ris djelomično pojeo, a zatim i prekrio lišćem zemljom i iglicama ( ili snijegom), kako bi se na njoj hranio nekoliko dana. Takva pojava, krađe plijena , naziva se još i kleptoparazitizam. Medvjed se hrani i ljudskom hranom ( primjerice otpad, usjevi i drugo) kad je ona dostupna i nezaštićena. Da bi se to izbjeglo, kante za smeće koje su „zaštićene od medvjeda“ pomažu da se medvjedi drže podalje od ljudskih naselja.
Jesen je za medvjede razdoblje prejedanja (hiperfagija). Tada u potkožnom masnom tkivu ubrzano skladište energiju za zimu. Medvjed tada može udvostručiti svoju težinu. Prije zime pravi jazbinu – brlog, zagrijevajući je granama i mahovinom. Zimsko spavanje medvjeda (ovisno o regiji prebivališta i starosti pojedinca) može trajati od 75 do 120 dana. U jednoj zimi životinja u pravilu gubi na težini do 80 kg.
Razmnožavanje
Medvjedi se pare od travnja do polovine lipnja. Mužjaci i ženke žive odvojeno i susreću se jedino za vrijeme parenja potkraj proljeća te ostaju zajedno od nekoliko dana do nekoliko tjedana. Kako je medo samotnjak, on mora preći veliki put da bi pronašao partnericu, a ako se dvojica medvjeda nađu kod iste ženke, tada se bore za njenu naklonost. Ženke medvjeda mogu nositi mladunce različitih mužjaka. Znanstvenici smatraju da ženke tako mogu zaštititi mladunce od mužjaka koji mogu biti agresivni prema njima. Smeđi medvjedi počinju se pariti u dobi od tri do pet godina. Svakih dvije do četiri godine ženka u brlogu donosi na svijet mladunce. To se zbiva krajem prosinca i u siječnju, kad je zima obično najljuća jer zametak ne počinje sazrijevati prije studenog. Prije koćenja, medvjedice očiste ležaj (log) i nastru ga mahovinom, lišćem i grančicama. Mladunci (od 1 do 4) su sitni, slijepi , bespomoćni, sa svega 350 grama, ali već kroz tri mjeseca ojačaju jer je mlijeko medvjedice iznimno hranjivo. Krajem zime medvjedica i medvjedići izlaze iz brloga. Kod medvjeda je najveća razlika između težine majke i težine okota od svih velikih sisavaca. O mladuncima se brine isključivo majka, koja je u tom razdoblju izrazito zaštitnička i može napasti gotovo svakog uljeza u svoj teritorij, od mužjaka vlastite vrste do čovjeka. Mladunci prestaju sisati u dobi od tri do devet mjeseci. S majkom ostaju najmanje do iduće jeseni, ali najčešće do 18 ili 24 mjeseca. Spolnu zrelost dosežu u starosti između tri i šest godina, a proces rasta često završava tek u dobi sa 10 do 11 godina. Socijalno učenje od majke oblikuje buduće ponašanje medvjedića.
Medvjedi su relativno dugovječne životinje. U prirodi žive 20 do 25 godina, a u zatočeništvu kad ljudi brinu o njima, mogu doživjeti i 50 godina.
EUROAZIJSKI RIS
Euroazijski ris (Lynx lynx), sisavac je iz reda zvijeri (Carnivora), porodice mačaka (Felidae). Postoje 4 vrste risova, od čega dvije žive u Sjevernoj Americi – kanadski ris i crveni ris, dok dvije vrste obitavaju u Europi – iberijski i euroazijski ris. U Hrvatskoj je ris kritično ugrožena vrsta, a glavni uzroci ugroženosti su parenje u uskom srodstvu, fragmentacija staništa i krivolov.
Euroazijski ris je mesojed i uglavnom lovi malu i srednju divljač poput srna ili divokoza, ali nekad napada i mlađe jedinke većih vrsta, poput običnog jelena. Ako je divljači malo ili je nema, prehrana risa sastoji se od manjeg plijena poput zeca, lisice, divlje mačke, divlje svinje, ptica i domaćih životinja. U dinarskim šumama su, u vrijeme njihova izobilja, i puhovi važan dio prehrane risa. Manji plijen posebno je važan za mlade risove tijekom osamostaljivanja. Tijekom zime risovi love krupnu divljač, a sposobni su uloviti plijen 3 do 4 puta veći od njih samih. U prosjeku na dan pojedu 1-2,5 kg plijena. Hranjenje počinje s najkvalitetnijim dijelovima i to mesom s buta plijena, a zatim plećke i ostalih dijelova tijela. Dok jede ogulit će kožu s mesa, pa se ona često može pronaći izvrnuta pored ostataka ulova. Ris lovi sam, a važan element uspješnog lova je iznenađenje. Za razliku od vuka čija lovna strategija uključuje iscrpljivanje plijena trkom, ris lovi sam iz zasjede, prikradanjem, nije ustrajan trkač i ne goni plijen duže od 50 m. Ležat će u zasjedi i čekati da plijen dođe dovoljno blizu da ga iznenada napadne ili mu se prišulja. Ako iznenadni napad ne uspije i plijen pobjegne, ris neće trčati za njim. Budući da mu je plijen uglavnom aktivan uvečer, ris u pravilu lovi u sumrak i zoru. Ukoliko ulovi krupniju životinju, poput srne koja je najvažniji plijen risa u Hrvatskoj, ne može ga pojesti odjednom već ostatke sakrije lišćem i zemljom te se njima hrani više dana. No, često mu životinje, poput medvjeda, lisice ili vrane, pojedu plijen pa mora ponovno u lov. Čovjeka nikada ne napada i zapravo ga je vrlo teško susresti u prirodi. Ponekad napada domaće životinje, no u Hrvatskoj su ti napadi rijetkost, posljednjih petnaestak godina bilježi se eventualno jedan do dva slučaja godišnje. Upravo činjenica da je predator, da se hrani životinjskim vrstama koje su ekonomski važne čovjeku, bitno je utjecala na opstanak risa.
Ris živi samotno i teritorijalna je vrsta. Mužjaci i ženke uglavnom se izbjegavaju, osim u kratkoj sezoni parenja. Da je period parenja počeo otkriva se glasnim mijaukanjem što je vrlo neobično za ovu inače vrlo tihu vrstu. Tijekom zimskih mjeseci od veljače do travnja u šumama Gorskog kotara mužjaci risa su u potrazi za ženkom radi parenja. Aktivno obilaze teritorij, markiraju ga pa ponekad dolazi i do sukoba mužjaka. Jedinka risa krajem proljeća donese 1-4 mladunca na svijet. Čuva ih na osamljenoj lokaciji u toplom leglu često obloženom grančicama, perjem i suhim travama. Prvih 15-tak dana mladunci su slijepi, bespomoćni i svijetlog, paperjastog krzna. Sa 6-7 tjedana počinju jesti krutu hranu, a s oko 11 tjedana dobivaju krzno kao i ostali risovi. Brigu o mladunčadi vodi samo majka. Risovi mogu preživjeti do 18 godina, no u prirodi nažalost uglavnom stradaju u prvim godinama života. Iznimno je visoka smrtnost mladunčadi do 1. godine života – oko 50%. Početkom 20. stoljeća, zbog prekomjernog lova, ris je uglavnom nestao iz većeg dijela Europe, uključujući Hrvatsku i susjedne države. Ipak, danas je ris stalni „stanovnik“ goranskih šuma zahvaljujući lovcima, koji su 1974.godine uspješno reintroducirali tri para risova iz slovačkih Karpata. Danas populaciju risa ugrožava parenje u srodstvu. Za populaciju je to uvijek loše jer se tijekom godina smanjuje genska raznolikost, ispoljavaju se genetski poremećaji i pada imunitet, a pojava nove bolesti u okolišu može istrijebiti cijelu populaciju. Kod parenja u srodstvu pada i uspješnost razmnožavanja, a kod mladunčadi se mogu očitovati različite deformacije koje im skraćuju životni vijek. Međunarodnim projektom „LIFE Lynx“ ispustit će se najmanje 14 risova iz druge stabilne populacije (uhvaćenih u Slovačkoj i Rumunjskoj) što je jedina mogućnost za opstanak risa u Dinaridima.
- SI
1. INFO TABLA
Privlačna narava doline Kolpe skriva bogato vsebino za vse ljubitelje narave, pa tudi za vse tiste, ki imajo radi aktivne počitnice, sprehode in poučne izlete. Sprehajališče Riblje - Lesci se nahaja ob toku reke Kolpe, dolgo je 2,6 km, prilagojeno nordijski hoji in dostopno vsem starostim in generacijam. Visoka gozdna vegetacija v kombinaciji s osvežilno temperaturo vode, primerne za kopanje, v toplih poletnih mesecih pa se to sprehajališče spremeni v pravo oazo za osvežitev. Sprehod vodi do končne točke - pokolpske vasi Lesci, kjer sta prodnata plaža in biserni slap. Prepričani smo, da vas bo lepota smaragdne reke navdušila, ko boste v srcu neokrnjene narave vdihavali čist zrak.Ob poti je tudi turistična in ekološka infrastruktura, ki jo določata kulturna in naravna dediščina območja. Obiskovalcem ponuja možnost sprostitve in informiranja. Zanimiv del je montažno-demontažni objekt z dvignjeno odprto ploščadjo opazovalnice v sami bližini Kolpe, namenjena izobraževanju, celodnevnemu bivanju, sprostitvi, opazovanju vodotokov ter flore in favne. Objekt je del projekta "Carnivora Dinarica “Interreg Slovenija - Hrvaška, eden od njegovih ciljev je učinkovitejše čezmejno upravljanje populacij velikih zveri - risov, volkov in medvedov, ki živijo na Hrvaškem in v Sloveniji. Projekt ima tudi zelo pomemben cilj, to je ohraniti in ustvariti boljše pogoje za sobivanje z ljudmi teh treh navedenih vrst.
"Stari slap" - Ta del poti, ki je zdaj razširjen in urejen, je bil nekoč del tako imenovanega "kopita", ceste, ki je bila zgrajena v okviru projekta preusmeritve Kolpe in njene spremembe v plovno reko. Gradnja se je začela leta 1796. Dela so trajala več let, vendar so projekt gradnje plovnega kanala leta 1802 opustili, ker je zahteval znatna in žal nedosegljiva finančna sredstva. Potem je bilo odločeno, da se Karlovac in Reka povežeta s cesto. Kmalu je bilo to storjeno z izgradnjo sodobne Lujzinske ceste, priljubljene Lujzijane. Na srečo je bilo, čeprav je projekt propadel, zgrajenih približno 30 kilometrov ceste ob Kolpi, nekoliko nižje od vasi Kupa pa vse do Severina na Kolpi, torej do Riblja. Ta pot je postala življenjska sila vseh naselij v dolini Kolpe, skozi katera je šla. Lokacija se imenuje Stari slap in nekdaj je bil tu približno 200 metrov nižje slap z mlinom. Dolgo je že opuščen in o njem ni nobenih pisnih sledi. Navzgor po toku od tega kraja, približno šeststo metrov proti nekdanji vasi Lesci pa se nahaja slap in ostanki mlina. Mlin je nekoč imel več solastnikov, od katerih je zadnji prenehal delovati leta 1964.
Vas Lesci- vas je od leta 1965 nenaseljena, kot naselje pa je od leta 1869 prepoznavna pod imenom Breg. V vasi so živele štiri družine, predvsem po zaslugi kmetovanja in ribolova. Vir dohodka je bil tudi mlin, ki je deloval za potrebe ljudi iz okolice. V naselju ni bilo elektrike, vode ali asfaltirane ceste. Znani hrvaški pesnik Ivan Goran Kovačić, domačin iz sosednjega Lukovodola, v svoji zbirki Ognji i rože, napisani v gorskokotarskem kajkavskem narečju, omenja nekega Petra, harmonikarja iz vasi Lesci. Velik del pesniškega opusa Ivana Gorana Kovačića je pravzaprav pesniški dokument o življenju in usodi kmeta iz Goranove rodne pokrajine, nad katero je bil resnično navdušen2. INFO TABLA
SIVI VOLK
Volk (Canis lupus) je največji član družine psov in drugi največji plenilec v Dinaridskih gorah. Dolg je od 100 do 120 cm, na grebenu pa visok od 45 do 75 cm. Samci so tudi za tretjino večji od samic.
Odrasel volk tehta več kot 30 do 45 kg. Ima dolge noge in je hiter in vzdržljiv tekač. Sprednje tace imajo po pet prstov, zadnje pa štiri prste z močnimi kremplji, ki jih ni mogoče uvleči. Ima velike podočnike, s katerimi zgrabi in ubije plen. Za razliko od psa ima volk črno progo na podlakti, dolgo približno 10 cm in široko približno 2 cm.
Življenjska doba volka v ujetništvu je najmanj 16 let.
Prehrana
Volk je fleksibilen in prilagodljiv plenilec. Prehranjuje se skoraj izključno z mesom, kostmi in drugimi deli telesa živali, ki jih lovi. Lovi predvsem srne, jelene in divje prašiče, svojo prehrano pa lahko dopolni z mrhovino, majhnimi vretenčarji, nevretenčarji in celo rastlinami. Volkovi imajo dobro razvit vonj in sluh, zahvaljujoč temu lahko sledijo in najdejo svoj plen. V iskanju hrane lahko trop volkov naenkrat prečka tudi 40-70 km. Velikost prečkanega ozemlja je odvisna od kakovosti tega območja, torej od gostote plena. Če volkovi živijo na območju z živino, potem domače živali, kot so ovce in manjše govedo predstavljajo skoraj 84% njihove celotne prehrane, kar je zelo pogost primer v Dalmaciji, v nasprotju z Gorskim kotarjem, kjer je divjad s 77 -odstotnim deležem glavni plen volkov. Odrasel volk potrebuje 3-5 kg mesa na dan, to pomeni, da lahko med enim hranjenjem pojedo tudi do petine svoje teže. Volkovi običajno lovijo v tropih, čeprav včasih lovijo tudi sami. Ko lovijo v tropu, izčrpajo plen s tekom, saj dosežejo hitrost od 56 do 64 km / h. Znano je, da volkovi iščejo šibke, starejše in bolne posamezniki, ki jih lahko lažje ujamejo. Na ta način ohranjajo "zdravje" populacije plena in ekosistema kot celote.
Razmnoževanje
Volkovi imajo močan občutek za družino, par, ki se pari običajno ostane skupaj vse življenje. Močna dominacija alfa samice teh plenilcev preprečuje križanje med sorodniki in s tem se uravnava velikost populacije. Volkovi se parijo enkrat letno, od sredine januarja do sredine marca, odvisno od podnebja določenega območja. Samica po dveh mesecih brejosti v skritem brlogu skoti od 4-7 volkov, ki so slepi in pokriti s kratkim, temnim krznom. Na Hrvaškem in v Sloveniji se največ legla skoti aprila. Volkci se dojijo do starosti šestih do osmih mesecev. Spregledajo po 10 do 14 dneh po skotitvi, pri starosti od 4 do 14 tednov pa začnejo izhajati iz brloga. Mladiči spomladi in poleti odraščajo na zbirališču tropa. Če se brloga ne vznemirja, ga volkovi uporabljajo še več let zapored. Kraj, kjer se volkci nahajajo med odraščanjem in kamor se odrasli volkovi vsak dan vračajo iz tropa, se imenuje zbirališče. Mladiče lahko poleti večkrat premaknejo z enega zbirališča na drugega. Do prve zime so mladiči že dosegli velikost odraslega volka in nato začnejo potovati s tropom. Spolno zrelost dosežejo pri starosti 22 mesecev, potem pa lahko tudi zapustijo svoj trop. Nezmožnost parjenja in pomanjkanje hrane prisilijo podrejene volkove, da zapustijo starševski trop in njegovo ozemlje. Najpogosteje se to zgodi v drugem in tretjem letu življenja mladih volkov. V iskanju novega habitata in partnerja se volkovi odpravijo na neznana območja, kar imenujemo disperzija. Volkovi so izrazito teritorialni; prostor, v katerem živijo, zaznamujejo z urinom, iztrebki, praskanjem po tleh in tuljenjem. Z zaščito prostora pred drugimi volkovi si zavarujejo svoj plen. Tuj volk lahko vstopi na ozemlje tropa, če pa ga trop odkrije, ga bo skoraj vedno ubil in včasih tudi pojedel. Enako se lahko tudi zgodi psu, če vstopi na ozemlje volkov, saj tudi njega volkovi dojemajo kot vsiljivca. Če volk v disperziji uspe najti prostor brez tujih volkov in z dovolj plena in če je v isti prostor prišel vsaj en mladi volk nasprotnega spola, ki ni v sorodu z njim, so izpolnjeni vsi pogoji za ustvarjanje novega tropa. Ko se volkovi zbližajo in se med seboj družijo, nov par volkov začne intenzivno zaznamovati njihov novi prostor, naslednjo zimo se parita, spomladi pa vzgojita prvo leglo.
RJAVI MEDVED
Rjavi medved (Ursus arctos) je sesalec iz reda zveri (Carnivora), družine medvedov (Ursidae), roda medvedov (Ursus). Danes na svetu živi osem vrst iz družine medvedov; rjavi medved, beli ali polarni medved, ameriški črni medved, azijski črni medved, sončni medved, očesni medved, usnati medved in velika panda. Vsi so se razvili iz skupnega plenilskega prednika Miacida pred približno 25 milijoni let.
Rjavi medved je največja evropska zver in v Republiki Hrvaški jih je okoli 1000 in so del širše dinarsko-pindske populacije. Na Hrvaškem odrasle samice tehtajo povprečno 120 kilogramov, samci pa 210 kg, odrasel rjavi medved v Gorskem kotarju pa lahko doseže težo tudi do 350 kg.
Prehrana
Medvedji zobje imajo sicer vse značilnosti zveri (značilne sekalce, podočnike in sekalce), vendar pa so medvedi vsejedi, večinoma rastlinojedi, kar se lahko vidi tudi po ravnik kočnikih, s katerimi drobi semena in druge dele rastlin. Medved se hrani raznoliko. Spomladi in poleti pase travo, zelnate rastline in plodove, jeseni pa išče bukove in hrastove plodove, bogate z maščobami in beljakovinami. Pogosto se poleg mest hranjenja nahajajo tudi njihova dnevna ležišča, zato bodimo previdni, ko gremo na obiranje jagodičevja. Medved je tudi živali, predvsem ličinke nevretenčarjev, kot so mravlje in ose. Včasih ulovi tudi mladiče jelenov ali srne, jih ubije z zelo močnim udarcem šape in nato z ugrizom v vrat ali ramo. Razbije ptičje gnezdo, trhle panje, mravljišča in čebelnjake, lovi žuželke. Predhodnik njegovega imena je "med-jed", čeprav je pri napadu na čebelje panje zanimivo, da si dejansko želi okusiti ličinke čebel v satju bolj kot sam med. Ne upira se mu niti mrhovina ali ostanki plena volka ali risa. Pravzaprav prav dober vonj medvedu omogoča, da na primer lahko najde ostanke srne, ki jo je ris že delno pojedel in nato prekril z listi in iglicami (ali snegom), da bi se s tem spet nahranil čez nekaj dni. Takšen pojav, tatvino plena, imenujemo tudi kleptoparazitizem. Medved se hrani tudi s hrano ljudi (na primer z odpadki, pridelki itd.), kadar je ta na voljo in nezaščitena. Da bi se temu izognili, pomagajo smetnjaki, ki so "zaščiteni pred medvedi" in da se medvedi hranijo proč od naselij ljudi.
Jesen je za medvede obdobje prenajedanja (hiperfagija). Takrat medved v podkožnem maščobnem tkivu hitro shranjuje energijo za zimo. Medved lahko takrat tudi podvoji svojo težo. Pred zimo si naredi brlog in ga zagrebe z vejami in mahom. Zimsko spanje medveda (odvisno od regije prebivališča in starosti posameznika) lahko traja od 75 do 120 dni. V eni zimi živali običajno izgubi težo do 80 kg.
Razmnoževanje
Medvedi se parijo od aprila do sredine junija. Samci in samice živijo ločeno in se srečujejo le za čas parjenja pozno spomladi ter ostanejo skupaj od nekaj dni pa do nekaj tednov. Če pa se dva medveda najdeta pri isti samici, se potem borita za njeno naklonjenost. Samice medveda so lahko breje z mladiči različnih samcev. Znanstveniki verjamejo, da lahko samice tako zaščitijo svoje mladiče pred samci, ki so do njih lahko agresivni. Rjavi medvedi se začnejo pariti pri treh do petih letih starosti. Vsake dve do štiri leta samica v brlogu skoti mladiče. To se zgodi konec decembra in januarja, ko je zima običajno najhujša, saj zarodek začne rasti šele novembra. Pred kotenjem medvedke očistijo ležišče in ga pokrijejo z mahom, listjem in vejicami. Mladiči (od 1 do 4) so majhni, slepi, nemočni, s samo 350 grami, vendar pa se že po treh mesecih okrepijo, ker je mleko medvedk izredno hranljivo. Konec zime medvedka in medvedki pridejo iz brloga. Pri medvedih je največja razlika med težo matere in težo legla največja med vsemi sesalci. Za mladiče skrbi izključno mama, ki je v tem obdobju izjemno zaščitniška in lahko napade skoraj vsakega vsiljivca na svojem ozemlju, od samca lastne vrste pa do človeka. Mladiči prenehajo sesati v starosti od treh do devetih mesecev. Z mamo ostanejo vsaj do naslednje jeseni, najpogosteje pa do 18 ali 24 mesecev. Spolno zrelost dosežejo med tretjim in šestim letom starosti, proces rasti pa se pogosto konča šele v starosti od 10 do 11 let. Socialno učenje od matere oblikuje medvedovo prihodnje vedenje.
Medvedi so relativno dolgožive živali. V naravi živijo 20 do 25 let, v ujetništvu ko ljudje skrbijo zanje, pa lahko živijo tudi do 50 let.
EVRAZIJSKI RIS
Prehrana
Evroazijski ris je mesojedec in lovi predvsem majhno in srednje veliko divjad, na primer srnjad ali gamse, včasih pa napade tudi mlajše posameznike večjih vrst, na primer jelenjad. Če je divjadi malo ali nič, je prehrana risa sestavljena iz majhnega plena, kot so zajci, lisice, divje mačke, divji prašiči, ptice in domače živali. V dinarskih gozdovih so v času njihovega obilja tudi polhi pomemben del prehrane risov. Manjši plen je še posebej pomemben za mlade rise v času osamosvajanja. V zimskem času risi lovijo veliko divjad in so sposobni ujeti plen tudi 3 do 4 -krat večji od sebe. V povprečju pojedo 1-2,5 kg plena na dan. Hranjenje se začne z najkakovostnejšimi deli, in sicer z mesom iz stegna plena, nato pa s plečetom in drugimi deli telesa. Med jedjo bo ris olupil kožo z mesa, zato jo lahko pogosto najdemo obrnjeno poleg ostankov ulova. Ris lovi sam, pomemben element uspešnega lova pa je presenečenje. Za razliko od volkov, katerih strategija lova vključuje izčrpavanje plena s tekom, ris lovi sam iz zasede, se prikrade, ni vztrajen tekač in ne lovi plena dlje kot 50 m. Ležal bo v zasedi in čakal, da se plen dovolj približa, da ga lahko nenadoma napade ali se mu prikrade. Če nenaden napad ne uspe in plen pobegne, ris ne bo tekel za njim. Ker je njegov plen večinoma aktiven zvečer, ris praviloma lovi v mraku in ob zori. Če ulovi večjo žival, na primer jelena, ki je najpomembnejši plen risa na Hrvaškem, ne more pojesti vsega naenkrat, ampak pokrije ostanke z listi in zemljo ter se z njimi hrani več dni. Toda pogosto živali, kot so medvedi, lisice ali vrane, pojedo njegov plen in mora znova v lov. Človeka nikoli ne napade in ga je v naravi zelo težko srečati. Včasih napade domače živali, na Hrvaškem pa so ti napadi redki, v zadnjih petnajstih letih je bil verjetno zabeležen le en do dva primera na leto. Ravno dejstvo, da je plenilec, da se prehranjuje z živalskimi vrstami, ki so za ljudi ekonomsko pomembne, pa je to pomembno vplivalo na preživetje risa.
Razmnoževanje
Ris živi sam in je teritorialna vrsta. Samci in samice se na splošno izogibajo drug drugemu, razen v kratki paritveni sezoni. Da se je začelo obdobje parjenja, razkriva glasno mijavkanje, kar je za to sicer zelo tiho vrsto zelo nenavadno. V zimskih mesecih od februarja do aprila v gorah Gorskega kotarja samci risov iščejo samico za parjenje. Aktivno pregledujejo ozemlje, ga označujejo in včasih pride tudi do sporov med samci. Samica risa pozno spomladi skoti 1-4 mladičev. Varuje jih na osamljenem mestu v toplem leglu, pogosto obloženim z vejicami, perjem in suho travo. Prvih 15 dni so mladiči slepi, nemočni in imajo svetlo, puhasto krzno. Pri 6-7 tednih začnejo jesti trdno hrano, pri približno 11 tednih pa dobijo pravo krzno, kot ga imajo drugi risi. Za mladiče skrbi le mama. Ris lahko živi do 18 let, v naravi pa na žalost večinoma poginejo v prvih letih življenja. Smrtnost mladičev do enega leta starosti je izjemno visoka - približno 50%. V začetku 20. stoletja, je zaradi prevelikega lova ris večinoma izginil iz večjega dela Evrope, tudi iz Hrvaške in sosednjih držav. Vendar pa je danes ris spet stalni "prebivalec" gorskih gozdov po zaslugi lovcev, ki so leta 1974 uspešno znova uvedli tri pare risov iz slovaških Karpatov. Danes populacijo risov ogroža parjenje v sorodstvu. To je za populacije vedno slabo, saj se z leti genetska raznolikost zmanjšuje, pokažejo se genetske motnje in zmanjšuje se imunost, pojavijo se nove bolezni v okolju, kar lahko izbriše celotno populacijo. Pri parjenju v sorodstvu se zmanjšuje tudi uspešnost razmnoževanja, pri mladičih pa se lahko pokažejo različne deformacije, ki jim skrajšajo življenjsko dobo. Mednarodni projekt "LIFE Lynx" bo iz druge stabilne populacije (ujete na Slovaškem in v Romuniji) izpustil najmanj 14 risov, kar je edina možnost za preživetje risa v Dinaridih.
